©    KYUDO KLUB YUMI

Treninzi se održavaju na adresi: Zadar, Streljana Mocire, Brune Bušića bb

Home kyudo informacije galerija kontakt
Share on Facebook Share via e-mail Print

►FILOZOFIJSKI I DUHOVNI ASPEKT

Filozofski utjecaji

 

Kombinacija miline, ponosa i mira daje kyudu svečanu i religioznu kvalitetu, a kyudo nije religija. Iako su na njega utjecale dvije glavne škole istočne filozofije; Shinto, prvobitna vjera Japana i Zen, budistička sekta, uvožena iz Kine. Od obadvije filozofije dosta je stariji utjecaj Shinta, koji se bazira na mitologiji i vjeri u neke kami ili božanstva. Ritualna upotreba luka bila je dio Shinta više od dvije tisuće godina. Pronađene se neke veze i u starodavnom Shinto bogu rata Hachimanu, koji je poznat i kao bog luka. Možemo vidjeti da se isto tijekom novogodišnjih svečanosti, kako pripadnici Shinto relikvije daruju simbolične bjeloperne strijele kao amajlija za sreću. Shinto utjecaj se vidi  kod postupka kyuda. Obred, način oblačenja i poštivanje luka, strijela i okruženja gađanja bio je na neki način uzet iz starodavne Shitno filozofije i prakse. Očito je u kyudo dojou (shajo) gdje je gornje sjedalište, sjedište časti, imenovano kao kamiza ili božje sjedište. Po tradiciji kamiza je imala i kamidana, mali Shinto oltar. Iako kamidana u javnom kyudo nisu dozvoljeni zbog zakona, koji predstavljaju rastajanje crkve i države, mnogobrojni privatni kyudo dojoi imaju kamidana kao priznanje trajne veze među kyudom i Shintom. Najmoćniji filozofski utjecaj na moderni kyudo ima Zen. "Jedna  strijela, jedan život i gađanje neka bude kao tekuća voda", otkrivaju vezu između Zena i prakse kyuda. Zen utjecaj je moderan i potiče iz 17. stoljeća, kada je vladao mir u Japanu i gdje je trening kyuda preuzeo filozofski utjecaj. U tom času sazrio je i bushido način, put ratnika. Kyudo (put luka) prvobitno je upotrijebljen umjesto riječi kyujutsu (tehnika luka) u istom razdoblju. U Kamakura razdoblju (1185.-1333.) samuraji su uzeli Zen kao svoj najomiljeniji način moralnog treninga. Zbog nedostatka tvrde doktrine i njegovih asketskih strana i intuitivnog razmišljanja Zen je postao potpuna znanost za japanskog ratnika. Samuraji su se na taj način osjećali duševno i moralno ispunjeni. Kyudo se logički od tada puno promijenio, a isti vidici Zena, koji su nekad davno pripremali ratnika streličara na bitku, sada omogućuju, da bolje razumije i sebe i svijet oko sebe.

Neprestani trening

 

  Tehnika kyuda nije posebno teška. Temelje streličarenja lako je naučiti i sa malo prakse ritual prijeđe u krv. Ali kyudo se ne trenira zbog toga, da bi učili ispaliti strijelu. Ako je odapeto tisuću ili deset tisuća strijela, svaka mora bit kao nova, to je bit kyuda. Što znači da potpunog gađanja ne može biti, zato ne trebamo biti nikad potpuno zadovoljni, iako smo dobro pogađali. Uvijek moramo raditi na tome, da smo još bolji, da je rezultat još bolji. Ljudi se boje promjena. Radije ponavljaju uspjeh za uspjehom, kao da bi riskirali neuspjeh. U kyudu nas neuspjeh ne smije razočarati. Umjesto toga u njemu vidimo to, što je u biti: neko nastavno iskustvo koje nam daje priliku za rast. Nije teško razumjeti svrhu, ali pomisao, da sebi ne smijemo nikad dozvoliti zaustavljanja i uživanja u uspjehu, jer možda za neko vrijeme postane tuđa. Baš ta pomisao dijeli kyudo od drugih oblika streličarstva, gdje se potpunost obično mjeri s vidika tehničke spretnosti. Temeljno pravilo kyuda je, da je se može poboljšati svaki pogodak i onaj koji izgleda potpun. Ne na tehničkom nivou, jer je tehnika uokvirena, tijelo stari, ne gledajući koliko je ono izvježbano slabi fizička sposobnost. Razum ili specifično duh ima bezgranične sposobnosti poboljšavanja. Ključ do razvoja tih mogućnosti je razumijevanje, da je trening kyuda bez kraja, nagrada nije doseg potpunosti već njen beskrajno slijeđenje.

Duhovni aspekt

 

  Moderni kyudo se prvenstveno prakticira kao metoda psihičkog, fizičkog i duhovnog razvoja.

   Nitko sa potpunom točnošću ne zna kada je nastao pojam kyudo, ali to nije bilo prije kasnog 19. stoljeća, kada je vježba usmjeravana isključivo na pojedinačne vježbe i kada se taj termin počeo koristiti. Suština modernog kyuda smatra  se za sinonim istine, dobrote i ljepote.

   Istina se u kyudu manifestira u gađanju koje je čvrsto i određeno, gdje su tri elementa: namjera (stav), pokret i tehnika sjedinjeni u stanje savršene harmonije. Pravi pogodak u kyudu nije samo to što strijela pogodi cilj, već onaj gdje se strijela već smatra da je u cilju i prije nego što je odapeta.

   Dobrota koja je dio kvalitete vidi se kroz poštovanje, suosjećanje, moralnost i neagresivnost. Kod kyuda se dobrota pokazuje ponašanjem u svim situacijama. Dobar kyudoka je osoba koja zadržava svoj stav i velikodušnost čak i u stresnim i konfliktnim situacijama.

  Ljepota ujedno krasi život i stimulira duh. Kod kyuda istina i dobrota se smatraju ljepotom. Ljepota se također može pronaći i u eleganciji i umjetnosti dugog japanskog luka yumija.

  S naglaskom na meditativnu i duhovnu komponentu kyudoa, kyudoka se uvodi u svijet gdje nije značajan uspjeh, već je cilj postići mirnoću i bezličnost duha. Pri tom je središnja točka oslobađanja praktikanata od sedam "onečišćenja". Ta "onečišćenja" su poznata i u ostalim istočnjačkim vještinama. To su pretjerana radost (yorubuku), bijes (okuru), nesigurnost (urei), naknadno promišljanje (omou), osjećaj utučenosti (kanashimu), strah (osoreru) i iznenađenje (odoroku). Osnovna ideja rješavanja ovih onečišćenja sadržana je u opasnosti odvraćanja pozornosti ratnika od trenutačne opasnosti, a to bi za njega moglo imati teške, pa i tragične posljedice pogubne po život.

   U današnjem životu, ova tehnika pomaže da koncentracija bude lišena straha od neuspjeha i pretjerane želje za uspjehom. Prilikom izvođenja niza radnji koje se neizmijenjene stoljećima prenose sa starijih na mlađe, kyudoka je smiren i fokusiran na luk, strijelu i metu. U svom svijetu izoštrenih čula ne dižući pogled sa mete cilja kroz luk i između dva otkucaja srca odapinje strijelu kada ona osjeti da bi mogla neometano i sigurno doživjeti susret sa metom. Kyudo održava stanje streličareva duha, a koji je inače, opterećen nadanjima, očekivanjima i strahovima. U trenutku odapinjanja strijele, njegov duh mora biti smiren, čist, neopterećen, bezličan. On i strijela moraju postati jedno.

  Svrha treninga je očišćenje duha. Sve ostalo je "sport" u kome ljudi nastoje biti što uspješniji. Plaćaju mnogo novca da bi postigli viši stupanj, a njihov ego postaje sve veći i napuhaniji. A kyudo želi postići upravo suprotno. Upravo ta težnja oslobađanja od "sedam onečišćenja" razlikuje kyudo od sportskog gađanja lukom i strijelom. Ovo je gađanje u metu i pogodak su sredstvo, a ne cilj.

  U trenutku kada se odapinju strijele, sva energija je koncentrirana na donji dio trbuha, gdje je centar ravnoteže tijela. Sva duhovna snaga se potom projektira na cilj u koji se gađa i tek kada se kyudoka u potpunosti saživi sa metom, kao sama od sebe odapne se strijela. U starom Japanu odapinjanje strijele za vrijeme kyudo demonstracije izvođeno je iz seiza položaja (klečeći stav), što je bilo izuzetno naporno. Stari kyudo majstori razvili su vještinu odapinjanja sa dvije strijele, jednu za drugom. Cilj kyudoa nije razvijanje mišića. Kyudo prakticiraju osobe od djetinjstva do duboke starosti (nerijetko i stari preko 90 godina). Kada se odapinje strijela tu se ne upotrebljava snaga. Naprotiv, mišići ruku i ramena su opušteni. Zato, ratnik ne smije razmišljati o tome gdje će gađati i ne smije biti opterećen strepnjom da li će pogoditi cilj.

   "On ne smije imati namjeru, jer će namjera vezati njegov duh i on neće gađati dobro",

  kaže stara japanska poslovica koja govori o ovoj vještini.

 

  "Luk se nateže samo kada je neophodno, samo ako je cilj dostojan odapete strijele".

 

  Samokontrola i emocionalna stabilnost temelji su za razvoj duha osobe koja vježba kyudo. Ovdje je važno spomenuti da kyudo sam po sebi ne može riješiti naše probleme niti ništa dodati našem životu – bar ne u početku. Kyudo može izgledati jednostavan, ali je izuzetno kompleksan. Vježbanje odstranjuje zaštitne snage ega, kojeg svi skrivamo i otkriva našu istinsku narav. Otuda je na nama odgovornost da ispitamo rezultate i prema njima izbalansiramo svoj karakter.And while some may associate a state of no mind with unconsciousness or even death, it is in truth a state where the remnants of thought are eliminated and only  pure thought remains.

 

  Kyudo nije masovni sport, nego vještina koju je prakticirati - privilegija.

 

 

Duh kyuda

 Streličarenje s tehničkim znanjem napravi streličarenje dobrim, streličarenje s duhom poboljšava čovjeka. Anzawa Heijiro, poštovan kyudo učitelj, rado je govorio, da je streličarenje način za poboljšavanje naše osobnosti i da oni, koji se previše bave tehničkim znanjem, izgube pogled na Put. Kyudo ne možeš naučiti samo preko tehničkog obrazovanja. Kod treniranja se ne smije nikad zaboraviti nužnost unutarnje biti. Mudrac nije pobrkan, dobar čovjek nije nikad brižan i hrabar čovjek nikad se ne boji. To znači, da moramo vjerovati u sebe, jer duboko u nama postoji moć, koja nam omogućuje prevladati unutarnje ljudske slabosti i omogućava nam da usvojimo naše sposobnosti i unutarnje mogućnosti. Japanci kažu toj moći shinki, na Zapadu zovemo je duh.

 

 

Djelovanje duha

 Trening kyuda ne sastoji se iz puno fizičke djelatnosti, jer je duh izvanredno cijenjen. Ako je duh slab, onda je streličarenje slabo i površno i bez svake životne sile. Duh kyuda treba biti kao duboka rijeka, umiren i miran na površini, te s puno moći sakrivene u dubini, a ne kao mali potočić, koji zbog svoje galame i vrtloženja izgleda moćan, a uistinu je slab. Moćni zmaj ne može živjeti u plitkoj vodi. Analogija je veoma jednostavna: iskustvo i dubina značaja "vir" su moćnog duha. Stabilan duh, stroga samokontrola i čuvstvena stabilnost. Neki suprotno tvrde, da je svaki pokušaj kontrole nad čovjekovim duhom zaraza za čovjekovu kreativnost. Ne mogu se držati strogih pravila i ritualnih postupaka, koji su tako značajni za japanske borilačke vještine i vole više neki lagan pristup. Ali takav pristup je neko sakriveno nedovoljno znanje, koje istinite tehničke vještine nadoknađuje sa sebičnim ukazanjem i neobičnim metodama, sve u imenu kreativnosti. Ali prava kreativnost je sestra duha i obadvoje se rađaju iz jednostavnosti. Nije ih moguće učiti kao školski predmet niti se moguće u tome pretvarati. Nije to proizvod razuma već se rascvatu tek tada, kad analitički razum stiša i vodstvo preuzme intuitivno razmišljanje. Većina ljudi tvrdi, da je učenje jednostavno i da je obred strogo kontroliran zato, da se pravilno prenosi tehničko znanje iz generacije na generaciju. To je donekle istina, ali postoje dublji razlozi: ograničenje učenika prisiljava da sve znanje i misli pomakne u stanje koje znamo kao mushin (ne-razum). Većini od nas možda se to čini daleko jer ne-razum povezujemo za nemišljenjem (ne-razmišljanjem) koje je jednako nesvijesti ili smrti. Ali mushin ne znači ne misliti, već iznos ostatka mišljenja, tj. svega što ostane, kad misao nije dio djelatnosti. Kod mushina misao i djelatnost dogode se istovremeno. Ništa ne dođe između misli i djelatnosti. Preko treninga Zena ili vojničkih vještina neki govore suprotno razumskom odobravanju mushina jer je potrebno i osobno iskustvo. Nekako ga uspoređuju s muškarcem koji opisuje iskustvo rađanja. Moguće je izraziti suosjećaj sa boli i cijeniti čudo, ali bez iskustva rađanja, nikad ga neće potpuno razumjeti u smislu u kakvom ga razumije žena. Zato učitelj, majstor kyuda, ne priča puno i štoviše ne utječe na svoje učenike, potiče ih da sami pronađu odgovore. Zna, da bi pretjerano učenje pomoglo razumu i zaviralo intuiciju što nije dobro za otkrivanje skrivene, unutarnje djelatnosti ove umjetnosti.


Otkrivanje pravog sebe

 

Svi mi imamo naravno potrebu za ravnotežom u našem životu, zato preživljavamo velik dio svog vremena u traženju te ravnoteže različitim putovima: ili u religiji ili kroz filozofiju, umjetnost, rad, rekreaciju, obitelj, prijateljstvo. Iako se čini, da svi ti putovi imaju isti zajednički nazivnik, daju vrijednost i namjeru našim životima i daju nam ljubav, sigurnost, nadu, vrijednost. Kyudo je jedan od tih životnih putova i pomaže nam pronaći ravnotežu. Kyudo sam po sebi ne rješava naše probleme i ništa ne dodaje našim životima, bar ne na početku. Umjesto toga trening kyuda sistematično radi na točkovima ega, iza kojih se sakrivamo, sve dok se ne razotkrije naša prava osjećaj. Kyudo ispostavlja naše slabosti. Na nama je da napravimo temeljit pregled samog sebe i našeg značaja i uravnotežimo sve. Kudo radi u potpunoj harmoniji sa ostalim putovima. Ne nadomješta bilo koji put, ali ih dopunjuje. Luk je nekad bio ratno oružje i kyudo je sam po sebi vojnička umjetnost, pa zato se neki ljudi pitaju, kako može bit duh kyuda združen sa duhom prijateljstva ili vjere. Tvrde, da ima vojnički duh više ukupnog sa duhom takmičenja ili sporta. Njihov skepticizam je razumljiv. Nebrojeni moderni sportovi baziraju na starodavnim vještinama borilaca. I više, takmičenja su bila oduvijek dio japanskog streličarstva i zato i kyudoke imaju moćan takmičarski duh. Naravno da svatko tko trenira kyudo voli pogoditi metu i ne promašitii je. Ali meta je samo papir ili drvo. Japanski luk ne upotrebljava se više za lov ili za rat. Zato se gađanje i čini potpuno besmisleno. Kyudo vidi metu kao odraz naših moći i slabosti, a streličarstvo kao otkrivanje istinitog sebe. Ponekad ćemo pogoditi metu, ali ćemo promašiti sebe i pogriješiti u sebi. Onda ćemo opet promašiti metu i pogoditi sebe. Namjera je pogoditi i metu i sebe i nadati se, da će nas zvuk strijele, koja probija i papir i drvo, probuditi iz snova o životu i dati istinski pogled u stanje biti.